Kako objasniti deci epilepsiju?

Share

Srdjanova priča

Ovo je priča o  desetogodišnjme dečaku  Srdjanu koji ima epilepsiju. On živi u gradu i  ide u 4 razred. Srdjan, kao i svi ostali dečaci njegovog uzrasta,  ponekada bude nestašan, i voli da se igra s drugovima. Povremeno ima napade i ova priča je o tome, kako je naučio više o epilepsiji, kako ga je njegov lekar pregledao i odredio lečenje i kako su njegovi roditelji u svemu pomogli.

Srdjanov mozak  povremeno ne radi sasvim dobro, tako da je doživeo napad, pa ga je njegova mama odvela lekaru. Posle pregleda i potrebnih ispitivanja, školski lekar je Srdjana uputio drugom lekaru koji se dobro razume u rad mozga i nervnog sistema. Mama je zakazala pregled, i kada je taj dan došao, zajedno sa roditeljima Srdjan je  otišli u bolnicu. Tamo je bilo dosta ljudi i druge dece, i trebalo je malo pričekati da se dodje na red. Doktor je postavljao mnoga pitanja, odgovarali su i mama i tata i Srdjan. Zatim ga je doktor pregledao na malo drugačiji način nego što to rade školski lekari  pri sistematskom pregledu. Srdjanu je sve to bilo jako smešno, i jednom ili dva puta nije mogao da se uzdrži već se glasno nasmejao. Doktor se nije ljutio, već je i njemu to bilo simpatično.

Srdjan se iznenadio kada je saznao da svačiji mozak neprekidno stvara  malu električnu struju, čak i kada ta osoba spava. Još je zvučalo neverovatnije da se ta struja može izmeriti aparatom koji se zove EEG. Doktori na osnovu merenja elektriciteta mozga mogu da preduzmu  lečenje, ukoliko se vidi da mozak ne radi sasvim dobro. Ovakvo snimanje može da pokaže i koji deo mozga pravi smetnje. I struje njegovog mozga su bile snimljene EEG aparatom.  U početku se Srdjan malo plašio snimanja, jer nije tačno znao šta ga čeka. Ali sve je proteklo u redu. Medicinska sestra mu je pomogla da se opusti i udobno smetni u stolicu i potom mu je na glavu stavila elastičnu kapu (kao što su kape za plivanje) sa puno malih žičica. Zatim je tražila od Srdjana da se još više opusti i zatvori oči. Nekoliko puta ga je pozivala da pogleda i ponovo žmuri, pa zatim da diše duboko i na kraju je lampica treperela neko vreme, baš kao u disku. Celo snimanje je bilo prijatno i nije bolelo ni malo. Kada je sve bilo gotovo, doktor je pogledao snimak na ekranu kompjutera, a Srdjan je malo gvirio preko doktorovog ramena i video puno različitih vrlo krivudavih linija po celom ekranu. Doktor je postavio još neka pitanja roditeljim i na osnovu odgovora i EEG snimka  potvrdio da Srdjan ima epilepsiju. Zatim je napisao izveštaj i predložio lek koji će Srdjan redovno da uzima. Objasnio je Srdjanovim roditeljima o kojoj vrsti epilepsije je reč i kako se treba ponašati.

Srdjan voli da se igra sa drugarima. On je dobar u mnogim stvarima. .. Njegov tata ga je naučio da pliva, ali kad god ga odvede na bazen uvek obavesti trenera da obrati pažnju i stalno ima Srdjana na oku. Nikada na kupanje ne ide sam, za svaki slučaj, da nešto ne podje naopako dok je u vodi. Doktor je rekao Srdjanu da inače može da radi skoro sve što rade i deruga deca, ali da ne vozi biciklu gde je saobraćajna gužva i da se ne pentra po drveću ili bilo gde drugde, odakle može pasti. Srdjan je bio razočaran, ali je u sebi znao da je doktor u pravu, a i sam je želeo da bude siguran. I ono što je najvažnije, na čemu je doktor najviše insistirao, je to da redovno uzima lekove. Rečeno mu je da mora da napravi dodatan napor i da nikada ne zaboravi da uzme lek, jer ako preskoči jednu dozu može se desiti da dobije napad.

Srdjan ima mnogo prijatelja i njegova mama je mislila da je dobro da svi oni znaju šta da urade ako Srdjan dobije napad. Napisala je nekoliko jednostavnih pravila za njegove drugove. Takodje je napomenula da može da se desi da dobije i drugi napad, pre nego što se oporavi od prvog, što se može dseiti naročito ako zaboravi da uzme lek. Ako se to desi Srdjan mora da ide u bolnicu, da bi dotkor i sesetre mogli da brinu o njemu.

Srdjanovi roditelji su bili i u njegovoj školi i razgovarali sa učiteljicom i direktorom. Objasnili su sve šta se dešavalo i o čemu se radi. Saznali su od direktora da u školi ima i druge dece sa epilepsijom koja su sasvim dobro, i da se svi nadaju da će tako biti i sa Srdjanom.

Epilepsija nije ništa novo niti neobično. Istorija nam priča o mnogim velikim ljudima koji su imali epilepsiju. Srdjan je zaključio da to što ima epilepsiju ga  čini članovm vrlo specijalne grupe poznatih ljudi.