Category Archives: Epilepsija

Kakva je prognoza epilepsije?

veseo decakPrecizna prognoza za dete sa epilepsijom je od ogromnog značaja, zato što očekivanje novog napada može da bude izuzetno stresno za čitavu porodicu.

Prognoza kontrole epileptičkih napada je prilično dobra. Istraživanja pokazuju da od svih osoba koje dobiju epilepsiju, oko 70 do 80%  prestaju da imaju napade.

Kada su deca u pitanju, stidije koje su pratile decu sa epilepsijom preko 30 godina posle prvog napada, pokazale su da je bez napada bilo 67% dece.

Za svako dete sa epilepsijom, prognoza zavisi od različitih faktora. Evo nekih:

  • Rezultati različitih snimanja, kao što su CT ili NMR glave.vesela devojcica
  • Epileptičkog sindroma, ako je takva dijagnoza postavljena.
  • Tip epileptičkih napada.
  • Da li se radi o idioparskoj, simptomatskoj ili kriptogenoj epilepsiji.
  • Uzrasta kada se pojavio prvi napad.
  • Da li su napadi dobro reagovali na terapiju.
  • Da li dete ima i druge neurološke probleme osim epilepsije.

Deca sa manjim brojem napada pre započinjanja lečenja i tokom lečenja, deca koja imaju veći IQ, i normalni nalaz na snimcima glave – CT ili NMR – imaju bolju prognozu.

Može se reći da je dugoročna prognoza  odlična,  za većinu dece sa epilepsijom.

Koliko je česta epilepsija?

deca oko sveta 2Epidemiologija je osnov za razumevanje epilepsije. Dugoročne naučne studije objašnjavaju prirodni tok i prognozu kao i faktore rizika i učestalost napada.

Do 70-tih godina prošlog veka u naučnim krugovima je vladalo pesimističko  mišljenje da je epilepsija hronično oboljenje i da je potrebno doživotno lečenje.  Ovaj stav je doživeo radikalnu promenu. Nova istraživanja su pokazala da  epilepsija  ima povoljan tok, i da 70% od svih slučajeva ima dobru prognozu (ima remisiju dužu od 5 godina).

U svetu trenutno živi 50 miliona osoba sa epilepsijom. Studije pokazuju da aktivnu epilepsiju ima 4 do 6 na svakih 1000 osoba.

U Evropi ima 2,5 miliona dece sa epilepsijom.

Proračuni pokazuju da u oblasti koju naseljava 250 000 ljudi  ima 200 dece školskog uzrasta sa “akltivnom” epilepsijom.

Od svih novih slučajeva epilepsije, 75% se javlja kod mladih osoba (ispod 20 godina), a najčešće se java kod dece od 10 godina.

deca oko sveta 3Statistika kaže da će svaki učitelj u svom radnom veku u svom razredu  imati bar jedno dete sa epilepsijom.

Šta je to epilepsija?

Epilepsija je zajednički naziv za veliku grupu poremećaja mozga koji se ispoljavaju ponavljajućim epileptičkim napadima.

Reč “epilepsija” je grčkog porekla i znači “ščepati, iznenada zgrabiti”.

Epileptički napad je posledica prolazne, nenormalne i prekomerne aktivnosti moždanih ćelija.
Tada veliki broj moždanih ćelija nekontrolisano šalje impulse, što stvara tzv. “moždanu električnu oluju” koja privremeno remeti normalno funkcionisanje mozga.

mozdana olujaEpileptički napadi su epizodični. Tada može da dodje do:
• gubitka svesti, ili
• poremećaja motorike ili
• neobičnih senzacija, ili
• izmena u ponašanju.

Epileptički napad
• nastaje naglo
• prestaje spontano
• ima tendenciju ponavljanja

Epilepsija u Hamurabijevom kodeksu

Code of HammurabiŠesti vavilonski kralj Hamurabi je vladao  svojim kraljevstvom po zakonu koji je bio isklesan u kamenu i bio postavljen u Visećim vrtovima Vavilona. Taj kamen je nazvan Hamurabijev kodeks, potiče iz 1750 godine pre nove ere, a trenutno se nalazi u Muzeju Luvr, u Parizu.

 Dva zakona iz ovog kodeksa se odnose na osobe sa epilepsijom. Jedan kaže da osobe sa epilepsijom ne smeju da stupaju u brak. Mislilo se da će ljudi sa epilesiojom, ako zasnuju porodicu, imati decu sa epilepsijom. Drugi kaže da osobe sa epilepsijom ne mogu da se pojavljuju na sudu, niti kao sudije niti kao svedoci, jer osobe sa epilepsijom nisu dovoljno pametne da procenjuju druge ljude.

hammurabiU ovom kodeksu se epilepsija pominje i u vez sa prodajom robova. Navodi se da ukoliko rob koji je kupljen, u prvih mesec dana ima epileptički napad, kupac može da vrati roba prodavcu i da dobije novac nazad.

Od vremena Hamurabija vekovima kasnije osobe sa epilepsijom prati predubedjenje, stigma i diskriminacija.

Epilepsija i vozačka dozvola u svetu

1439251159Posedovanje vozačke dozvole je veliki izazov za mnoge osobe sa epilepsijom. Mogućnost upravljanja motornim vozilom je  od suštinske važnosti za uspešno obavljanje profesije, socijalizaciju, samopotvrdjivanje – za sve aspekte modernog života – tako da se osobe sa epilepsijom osećaju diskriminisanim kada je vožnja u pitanju. (1)

Bez obzira na želju osoba sa epilepsijom da voze, epileptilčki napad tokom vožnje nosi rizik saobraćajne nezgode, sa mogućom materijalnom štetom, povredjivanjem,  čak i smrtnim ishodom.  (2-6)

Većina država u svetu dozvoljava osobama sa epilepsijom da voze, ali pod jasnim zakonskim uslovima (2,3). Činjenica je da je epileptički  napad tokom vožnje opasan, ali rizik se može smanjiti i na neki način predvideti.

Zakoni koji regulišu dobijanje vozačke dozvole osobama sa epilepsijom se razlikuju od države do države, ali je opšti trend u mnogim državama  da se osobama sa epilepsijom dozvoljava da voze ukoliko su napadi pod kontrolom. (2,3). Najvažniji standard za procenu rizika jeste interval bez napada, tj. koliko dugo je osoba bez napada, tzv “slobodan period”. (2, 3)

Procenat saobraćajnih nezgoda sa smrtnim ishodom uzrokovanim epileptičkim napadom čine samo 0,2% u poredjenju sa onim uzrokovanim alkoholom koji čine 30% (6)

Slobodan period

Dužina slobodnog perioda bez napada je ključni podatak koji se uzima u razmatranje pri donošenju odluke da li osoba sa epilepsijom može da vozi ili ne.

Zakoni su u svim državama stroži za dobijanje profesionalne vozačke dozvole. U Srbiji profesionalnu vozačku dozvolu ne mogu da dobiju osobe sa epilepsijom.

Druge države su liberalnije i fleksibilnije. U Republici Češkoj na primer, profesionalnu vozačku dozvolu mogu da dobiju osobe sa epilepsijom ako je slobodan period duži od 10 godina, a u Švedskoj i Estoniji slobodni period od 5 godina je dovoljan za dobijanje profesionalne vozačke dozvole.

age2k_160704_lŠto se amaterske vozačke dozvole tiče, u državama kao što su Kina, Indija, Pakistan, Centralna Afrička Republika, Ruanda, Singapur, Tajvan i Bugarska, osobe sa epilepsijom ne mogu nikada da dobiju vozačku dovzolu.

U državama  SAD slobodan period potreban za dobijanje vozačke dozvole se kreće od 3 meseci do godinu dana (slobodan period u 13 država mora da bude 3 meseca, u 20 država 6 meseci u 8 država 12 ili više meseci, a u 9 država zakonom nije regulisana dužina slobodnog perioda)(8)

Slobodan period od 1 godine je obavezan u sledećim državama: Velka Britanija, Nemačka, Belgija, Španija, Švajcarska, Češka, Rumunija, Izrael, Malta, Kanada, Brazil, Novi Zeland (9)

Slobodan period bez napada  od 2 godine je obavezan u sledećim državama:  Švedska, Austrija, Francuska, Danska, Grčka, Italija, Hrvatska, Slovenija, Norveška, Porugalija, Kipar, Egipat, Japan,  Južnoafrička republika, Srbija (9)

U Srbiji je važno da slobodan period bude posle ukidanja leka, tj. da je antiepileptik pod kontrolom  ukinut i da je potom prošlo dve godine slobodnog perioda bez napada. U većini drugih država  bitan je slobodan period, a nije od bitne važnosti da li je za vreme tog, slobodnog perioda pacijent uzimao lekove za epilepsiju ili ne.

Druge okolnosti

Zakoni nekih  zemalja prepoznaju i tipove napada, tako da se posebni uslovi primenjuju ako se kod osobe dešavaju napadi samo u toku spavanja. U nekim zakonima se navodi i posebna klauzula koja kaže da odredjeni tipovi epileptičkih napada nisu opasni za vožnju, ako”..ne menjaju nivo svesti i ne menjaju sposobnost upravljanja motornim vozilom..” (Škotska)

S druge strane, pacijenti sa epilepsijom često ne prijavljuju napade svojim doktorima upravo zato što se boje da će izgubiti vozačku dozvolu (2,3,7).

Lekari imaju obavezu da obaveste svoje pacijente sa epilepsijom o važećem zakonu koji reguliše pitanje vozačke dozvole, i mogu se zakonski zaštititi time što će zabeležiti u zdravstvenom kartonu da su upozorili pacijenta na njgovu zakonsku obavezu. (2,7) U nekim državama lekari imaju obavezu da saobraćajnim vlastima prijave osobe sa epilepsijom (Izrael, Japan, Češka republika, Norveška, Švedska, Velika Britanija, Novi Zeland, i samo 6 od 50  država u SAD. )

aWLEGmkQedcIzdavanje vozačke dozvole osobama sa epilepsijom je delikatna situacija koja zahteva jasna ali sveobuhvatna pravila koja su definisana zakonom. Pored samog zakona potrebno je da i ostali akteri (Država tj. policija, osoba sa epilepsijom, nadležni lekar) odgovorno i principijelno pristupe svakom slučaju individualno da bi se donela ispravna odluka koja s jedne strane neće uskraćivati prava na vožnju osoba sa epilepsijom, a s druge strane obezbvediti maksimalnu bezbednost za samog vozača sa epilepsijom ali i za druge učesnike u saobraćaju.

Literatura

  1. Gulliam F, Gilliam F, Kuzniecky R, Faught E, Black L, Carpenter G. Schrodt R. Patient-validated content of epilepsy-specific quality-of-life measurement. Epilepsia 1997;38:233–236.
  2. Krumholz A, Fisher RS, Lesser RP, Hauser WA. Driving and epilepsy: A review and reappraisal. JAMA 1991;265:622–626.
  3. Krauss GK, Ampaw L, Krumholz A. Individual state driving restrictions for people with epilepsy in the US. Neurology 2001;57:1780–1785.
  4. Krumholz A. Driving and Epilepsy: A historical perspective and review of current regulations. Epilepsia 1994;35:668–674.
  5. Krauss GK, Krumholz A, Carter RC, Kaplan P. Risk factors for seizure-related motor vehicle crashes in patients with epilepsy.Neurology 1999;52:1324–1329.
  6. Sheth SG, Krauss G, Krumholz A, Li G. Mortality in epilepsy: Driving fatalities vs. other causes of death in patients with epilepsy. Neurology 2004;63:1002–1007.
  7. American Academy of Neurology, American Epilepsy Society, Epilepsy Foundation of America. Consensus statements, sample statutory provisions, and model regulations regarding driver licensing and epilepsy. Epilepsia 1994;35:696–705.
  8. Epilepsy: A Guide to Balancing Your Life – Google Books. Books.google.com. 2006-12-15. ISBN 978-1-932603-20-0. Retrieved 2010-09-16.
  9. Ben-Menachem E (2004). “Toward a more pragmatic view of driving and epilepsy”. Epilepsy Curr 4 (4): 133–4. doi:10.1111/j.1535-7597.2004.44003.x. PMC 1176346. PMID 16059474.

Epilepsija i vozačka dozvola u Srbiji

 Za osobe sa epilepsijom postoje ograničenja pri izdavanju vozačke dozvole.

vozacka dozvolaU pravilniku o bližim zdravstvenim uslovima koje moraju da ispunjavaju vozači određenih kategorija motornih vozila  (pravilnik je objavljen u „Službenom glasniku RS“, broj 83/2011 od 09.11.2011. godine)  u članu 3, 4 i 5 se odredjuju ograničenja za različite bolesti, izmedju ostolog i za osobe sa epilepsijom.

Član 3 odredjuje dve grupe vozača:

  1. amatere („kojima upravljanje motornim vozilom nije osnovno zanimanje”) i
  2. profesionalce („kojima je upravljanje motornim vozilom osnovno zanimanje”)

 Član 4 se odnosi na amatere, i tu se navodi da se osoba smatra sposobnom za upravljanje motornim vozilom, ako ne boluje od boesti koje se nabrajaju. Stav 1, tačka 10 ovog člana odnosi se na epilepsiju i doslovno kaže:

„Vozači motornih vozila iz prve grupe (amateri) smatraju se sposobnim za upravljanje motornim vozilom, ako ne boluju od bilo kog oblika epilepsije, osim medicinski kontrolisanih slučajeva u kojim se, bez terapije, napadi ne pojavljuju najmanje dve godine”

Šta to u praksi znači?

  1. Dok osoba ima aktivnu epilepsiju, bez obzira na vrstu napada, ne može dobiti vozačku dozvolu
  2. Ako je epilepsija „klinički kontrolisana” i ako se napadi ne javljaju dve godine po ukidanju leka, tada se može izdati vozačka dozvola.

„Klinički kontrolisana” epilepsija znači da postoje dokazi (lekarski zveštaji) o redovnim kontrolama kod neurologa odnosno epileptologa. U ovom slučaju to znači da je lek pod kontrolom ukinut, da se i po ukidanju terapije reodvno kontroliše i da tokom perioda od dve godine po ukidanju leka nije bilo novih napada.

 Što se tiče profesionalaca, zakonodavac je tu stroži i ne pravi izuzetke. Član 5 , stav 1, tačka 3  ovog pravilnika navodi da se vozačka dozvola može izdati ako osobsa ne boluje od „bilo kog oblika epilepsije i drugih poremećaja svesti”

To znači da osobe koje su imale dijagnozu epilepsije, čak i ako je lek pod kontrolom ukinut, ne mogu biti profesionalni vozači.

Prva pomoć kod epileptičkog napada

 Konvulzivni napad

Dete je palo, telo je postalo ukočeno, mićići se trzaju, otežano diše

seizure 2
Najvažnije: ne paničiti

 

Šte treba učiniti?

  • Ostani miran. Većina napada traje manje od 5 minuta
  • Ne sputavaj dete za vreme napada
  • Zaštiti dete od povredjivanja. Ukoliko je moguće, spusti ga na pod, ukloni opasne predmete iz njegove blizine
  • Pažljivo okreni dete na stranu
  • Olabavi odeću oko vrata i ukloni naočare ako ih ima
  • Proveri kod prisutnih da li je poznato da dete ima epilepsiju, ili je to prvi napad
  • Ne stavljaj ništa u usta. Detetu u napadu ne može da „zapane jezik“
  • Posle napada pažljivo se obrati detetu, ohrabri ga i podrži. Ostani sa njim dok ne postane sasvim bistro.

 Drugi  tip napada

Nisu svi napadi konvulzivni. Dete može da se zagleda, da deluje otsutno i da ne reaguje na pozive. Može da hoda besciljno i nespretno.

Šta treba učiniti?

  • Ostani sa detetom. Dete može biti nesesno svog ponašanja
  • Pomeri opasne objekte koji mu se nadju na putu
  • Ne pokušavaj da sputaš dete tokom napada
  • Pažljivo ga uputi dalje od opasnih mesta
  • Posle napada, pažljivo ga ohrabri rečima. Ostani sa njim dok se potpuno ne izbistri.

 Hitnu pomoć treba zvati

  • Kada nije poznato da dete ima napade
  • Kada napad traje duže od 5 minuta
  • Kada zateknete dete sa napadom, a niste sigurni koliko dugo napad već traje
  • Kada se napadi ponavljaju bez punog oporavka izmedju napada
  • Ako je dete konfuzno i 20 minuta posle napada
  • Ako se napad dogodio u vodi
  • Ako je dete povredjeno, ima šećernu bolest ili neku drugu bolest

Za više inforamcija pogledajte sajt www.horizontiko.rs,

ili pošaljite pitanje putem e-maila na adresu: vemil@mts.rs

Sinšina utakmica

(Priča oca jednog učenika sa posebnim potrebama)

“Ako nije ometena spoljašnjim uticajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može da nauči sve one stvari koje mogu druga deca. Nije u stanju da razume i uradi sve ono što i njegovi vršnjaci. Gde je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?”

“Verujem da se, kada telesno i umno invalidno dete, poput mog Siniše, dođe na svet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dete”.

boy-coloring-pages-3Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gde su neki dečaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali fudbal.
Siniša je upitao oca:
“Šta misliš, tata, da li bi me pustili da igram sa njima?”
Sinisin otac je znao da većina dečaka ne bi želela da neko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osećaj pripadnosti i samopouzdanja, uverenje da od društva biva prihvaćen uprkos svom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dečaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) da li bi i Siniša mogao da zaigra sa njima.
Momčić se u neverici okrenuo prema igralištu i rekao:
“Znate šta, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, …, može da igra za našu ekipu, pokušaćemo da ga postavimo na poziciju levog beka”.
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmehom obukao dres svog tima.
Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osećajem narastajuće topline u grudima.
Dečaci su mogli jasno da vide i osete sreću ovog čoveka, ganutog oca koji radosno gleda kako njegov sin biva priman u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvek gubila sa dva gola razlike.
Siniša je pokrivao levu stranu polovine terena.
Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmeh od uva do uva, dok mu je otac mahao sa tribine.
boy-coloring-pages-4 (1)U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 !
Sada, sa jednim golom u minusu, smešila im se prilika za eventualno izjednačenje u zaustavnom vremenu od 5 minuta.
I zaista, dosudjen je penal za Sinišin tim i dečaci su stali da se pogadjaju ko će ga izvesti.
Pade ideja da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?
Na opšte iznenađenje – Siniši je ipak data lopta !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni umeo pravilno da šutira, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svesno reskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio da se baci u pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.
Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i … traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.
Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično rešena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići
Medjutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
“Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i ćušni je u mrežu !!!
Nikada pre u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao, uspeo je, na jedvite jade, da stigne do nje pre nego što je završila u gol-autu.
Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi šta će dalje
Svi graknuše: “Šutni je, šutni je u gol !!!
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom delirijumu, magnovenju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i … i smestio je u mrežu !!!
Muk, … , a onda provala … prasak – svi skočiše:
“Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!”
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi saigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasao svoj tim od poraza.
“Tog dana …”, okončavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu se suze kotrljale niz lice, “… dečaci obeju ekipa doneli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svet”.
Siniša nije preživeo do sledećeg leta.
Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presrećan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga plačući od sreće!

Continue reading Sinšina utakmica

Koliko je veličina mozga zaista važna?

Šta mislite, ko ima najveći broj neurona u odnosu na broj ostalih ćelija u celom organizmu?

Mali valjkasti crv (nematodes), dug jedva jedan milimetar sa elegantnim imenom C.Elegans (Caenorhabditis elegans). Jedna trećina svih ćelija u tom malom organizmu čine nervne ćelije. Od ukupno 959 ćelija, 303 jesu neuroni.

C.Elegans

Najveći mozak od svih živih vrsta ima  kit ulješura. Mozak  ovog kita je težak 7 kilograma i teži je od mozga njaveće životinje, plavog kita. Slon, najveća suvozemna životinja ima mozak težine 4 kilograma i 780 grama, ali njegov mozak  čini samo 0,1 procenat njegove telesne težine.

Kit ulješura 

brain-stormGde se nalazi ljudski mozak izmedju ovih ekstrema?

Težinom od 1350 grama prosečni ljudski mozak čini 2% težine tela. Ljudski mozak ima 85 milijardi neurona  (Pakkenberg and Gundersen, 1997).  Od toga, 12 do 15 milijardi su u velikom mozgu, 70 miljardi u malom mozgu a manje od jedne milijarde neurona se nalaze u moždanom stablu i kičmenoj moždini.

Novija istraživanja pokazuju da ima izmedju 21 do 26 milijardi neurona u kori velikog mozga (Pelvig et al., 2008 ), 101 milijarda u malom mozgu (Andersen et al., 1992 ), tako da ukupan broj neurona u ljudskom mozgu prelazi broj od 120 milijardi. (120 000 000 000 000).

Neuroni su pohlepne ćelije. Kod čoveka koji se odmara, mozak koristi 18% procenta kiseonika iako čini samo 2% ukupne težine. Od toga 6% kiseonika koristi bela masa, a 94% siva moždana masa.

Jedan neuron ima izmedju 100 i 1000 sinapsi (veza sa drugim neuronima), tako da se procenjuje da ovih funkcionalnih veza izmedju neurona u ljudskom mozgu ima 15 kvadriliona (15.000.000.000.000.000 tj. 15*1015).

Uzimajući činjenicu da su sinapse dimamična kategorija, da se neprestano  stvaraju i nestaju tokom razvoja i učenja, slobodno se može reći:


opte_internetljudski mozak je najsloženija struktura u čitavom univerzumu. 

Nesejet

nesejet 3U papirusu Starog Egipta “Ebers” sa početka 17-te dinastije  (1650-1570 pre Nove Ere) opisuju se simtoimi i lečenje bolesti «nesejet». Pozicija u papirusu, simptomi koji su opisani  i mere lečenja ove bolesti nedvosmisleno ukazuju na epilepsiju. (* Schneble, 2003)

Pogledajte video

U hijeroglifskom pismu Starog Egipta bilo je uobičajeno da glavna reč bude uokvirena nemim hijeroglifima, koji bliže odredjuju samu reč. Ovi dodatni znaci tumače, može se reći uramljuju reč, naglašavaju je i daju joj specifičan  karakter.

U naziv (nesejet – epilepsija) su uključena dva nema hijeroglifa:  “kobra” na početku i “čovek sa štapom” na kraju reči.

Uvodni, nemi hijeroglif «kobra» pruža karater reči koja sledi (nesejet, epilepsija) i identifikuje je kao manifestaciju bogova. Ovo znači da su Egipćani iz tog vremena smatrali  epilepsiju kao znak poslat od bogova, samim tim vrlo opasnu bolest.

Drugi nemi hijeroglif na kraju reči, «čovek sa štapom» predstavlja neprijatelja, opasnost, smrt. Na ovaj način se epilepsija opisuje kao po život opasna bolest.

nesejet

 

Zvučni  hijeroglifi:

  • Voda:                        N
  • Bala tkanine:        S
  • Dva lista trske:     J
  • Vekna hleba:        T

Bezvučni hijeroglifi:

  • Kobra:  “dolazi od bogova”
  • Čovek sa štapom: “opasnost”

Da bi se pročitalo ime NSJT, potrebno je izmedju svakog suglasnika umetnuti “e”. Tako se dobije NESEJET, staroegipatsko ime za epilepsiju.

 

nesejet

 

(*) H. Schneble, Krankheit der ungezählten Namen, Huber-Verlag Bern, 1987, p. 9-11